MOJI LINKOVI


IME

www.bigoo.wswww.bigoo.wswww.bigoo.wswww.bigoo.wswww.bigoo.ws
Glittery texts by bigoo.ws


muzika


MusicPlaylist







31.10.2013.

Kako reci zbogom

Kako reci zbogom, tebi koji si bio citav moj svijet? Niko nije znao, mozda ni ti koliko te volim, koliko mi znacis,koliko si postao dio mene. I nase maleno mace mozda nikada nece saznati koliko sam te voljela i jos uvijek te volim. Ali ti mene ne volis da bi ostao. Nije ti svejedno ali to nije ljubav. Da ti je stalo, da ti je iskreno stalo borio bi se, ne bi me tjerao od sebe, ne bi nas ostavio same,jer vise nisam sama ja, sad smo nas dvije. Tesko mi je i ne mogu vise da krijem suze i strah. Pokusavam da budem ljuta na tebe, zasluzio si da te vise nikada ne pogledam ali to nisam ja. Znam da ovakvi kao ja ne postoje i to je dobro,neobicna sam. Dobro je i zbog naseg malog maceta, odrastat ce u ljubavi, a ne u mrznji i pitanjima: Zasto si otisao? A kada i bude pitala, a pitace te ubrzo, bistrica je ona, odgovore ces joj ti dati, a ne ja. Jer ja odgovore jos uvijek ne znam.....A znam da za nju nikada neces moci naci pravi odgovor. Sta god da kazes,nece biti dovoljno, jer nas ostavljas... Ovaj put zauvijek...

11.08.2012.

KOLIKO JE VELIKO NEBO

- Koliko je veliko nebo?, upitao je djecak majku.

- Ogromno, ne mozemo izmjeriti koliko...

- Rasirio je ruke: Veliko ovoliko? Veliko, koliko te ja volim?

- Toliko veliko, i jos vece...

- A je li daleko?

- Daleko je , sreco, daleko...

Je li dalje Mostar ili nebo?

- Majka se nasmijesila: Nebo je dalje, sine.

- Zasto Sunca nema nocu? Spava li?

- Spava nocu. Nocu je budan Mjesec.

- Sta Mjesec radi danju? Onda on spava, je li mama?

- Mjesec danju spava.

- Djecak se nasmijao. Kako spava? Zar ne ide u skolu?

- Mjesec je sine davno zavrsio skolu...

- Blago njemu, tuzno je uzdahnuo djecak. Sto moramo isi u skolu?

- U skolu idemo da bi naucili citati, pisati, racunati...

- To vec znam. Znaci ne moram ici u skolu?

- Trebas da ides. Ako zelis da znas koliko je daleko nebo, sta Sunce radi nocu, zasto Mjesec danju spava...ici ces u skolu. To ces u skoli nauciti.

- E onda cu nauciti: zasto je more slano, zasto pada snijeg, zasto ne smijem voziti kola...

- Majka se nasmijesila. Puno, puno ces u skoli nauciti. A kada budes smio voziti automobil, sve ces to znati. I znaces da te volim najvise na svijetu.Pomilovala je djecaka po kosi.... 

04.08.2012.

KASNIJE BUDE KASNO

Sjedio je na klupi, u hladu borovine. Lagani vjetric se poigravao valovima. Posmatrao je more. U sjaju plavetnila uzivala su djeca. Bila je neobicna njihova igra. Lijepa. Uzivala su u svakom trenutku. Pozelio je da se vrati u te bezbrizne i sretne dane, kada si uzivao u zivotu, igri, nestaslucima... Danas ima cetrdeset godina i zna da zivot nije djecija igra. Zna da je naivnost ostala u djetinjstvu. Pitao se zasto sve u zivotu mora dozivjeti na tezi, bolniji nacin...Sudbina? Ko zna... Znao je da mu nedostaje hrabrosti da se bori. Prepustio se zivotu kao sto se pijesak u plicaku pustio valovima. Valovi su igrali svoju igru...

Rodjen je u malenom gradicu. Mozda je dijelio njegovu sudbinu. Lijepa priroda, na trenutke divlja ali lijepa za oci i dusu. Igra svjetlosti, zelenila, bjeline...Govorili su mu da je najljepsi, najbolji... Danas, kada ima svoje dijete, zna da rijeci nista ne vrijede. Najvaznija je ljubav. Mozda zato ne zna sta je ljubav. Ljubav je paznja, briga, osmijeh, poljubac...Kada nekoga volis, kada ti je neko istinski bitan onda se boris. Ne slusas price, prihvatas i svoju krivicu, otvoris srce. Ne zatvaras se u svoj oklop glumeci snagu, neosvojivost...

Sve je on to znao ali opet, ta hrabrost... Tesko je priznati da si pogrijesio... I zato ih sada gubi... Mozda se nekada bude kajao ali vrijrmr nece moci vratiti. Odlucio je okrenuti novu stranicu zivota. Sam.

- Dobar dan. Slobodno?                                                                                                                                          Pored njega je stajao sjedokosi, stariji covjek.

 

- Da. Izvolite.

- Hvala Vam. Znate, toplo je, a  cini mi se da je ovdje hladovina najljepsa. A ipogled na more...

- Da,da, pogled je caroban.

- Necu Vas ometati, citacu....

Ne smetate mi. Razgovor ponekad prija.

- Da, mladi gospodine, ponekad. Ponekad je samoca sreca. Ali kada imate 78 godina, samoca je teret... Nedostaje... Vise nije govorio. Tuga u njegovim ocima je sve rekla.

- Sudbina, sta cete!

- Ah, sudbina... Kada ste mladi mislite da sve znate, pomalo ste i oholi, mislite da nikada necete ostarjeti, ostati sami....A godine lete. Dok se okrenete mladosti vise nema. Ostarili ste i sami ste.

- Ako smijem pitati, imate li porodicu?

Celo se naboralo jos vise, a na usnama je zatitrao osmijeh, dalek i tuzan.

- Imam. Imao sam. Ne znam...Supruga je umrla. Djeca su odrasla, otisla, imaju svoja gnijezda. Sretnemo se ponekad. Jave se ponekad.

Tisina. Nedim nije znao sta reci. Mozda je i bolje tako jer pogresno izgovorena rijec moze boljeti vise od tisine.

- Mladi gospodine, ne brinite se, znam da je tesko bilo sta reci. Ne treba pricati, treba nesto uraditi, uciniti, dok ste mladi. Kasnije bude kasno. Puno sam radio, nisam ni primijetio da su djeca odrasla, da su ljudi. Nisam se igrao sa njima, nisam imao vremena. Nikada ih nisam zagrlio, rekao im koliko ih volim. Nisam znao da im pruzim ljubav. Imali su sva, a nisu imali oca.Zato sam sada sam.

Ustao je polako. Pruzio je ruku i rekao:- Ljubav se pruza, daje...uvijek...svakog trena... Kasnije bude kasno. Zbogom, mladi gospodine...

Nedim je posmatrao starog gospodina. Lagano je koracao. Nije zurio, A ZASTO BI? Niko ga nije cekao, nigdje nije morao stici... Vise nije cuo djeciji smijeh. Cuo je samo rijeci: KASNIJE BUDE KASNO......

12.05.2011.

EMINA

Emina!!! Moja Emina voli praznike!!! 1. mart, 8. mart, 1. maj, 9. maj... Moja Emina.... Moja dusa, moje sunce, moje nebo, moje more, moja ljubav, moje SVE.... Moja mala principesa!!! Radost, osmijeh, sreca, ljepota, pahuljica, mjesec, zvijezde... Moje SVE... Sve je promijenila, na bolje... Mamine ruke, mamin osmijeh, mamina kosa...moje sve na svijetu!!! Sad znam da ne postoje rijeci kojima se moze opisati ljubav.....

28.02.2011.

IPAK NIJE SAN

Nije san. Dobro sam izracunala. Juni, juli, august....mart. 8. mart!!! Mozda nekoliko dana ranije, mozda nekoliko dana kasnije, mozda bas 8. mart... Svejedno, samo da sve bude u redu. Sada me vise nije strah, znam da je ovo nesto najljepse sto mi se desilo u zivotu. Budna sanjam, uzivam u svakom trenu koji ispunjava svaki djelic moga tijela toplinom...Neizmjernom. Bezgranicnom, kao svemir. Sretna sam!!!

18.08.2010.

KAD JE BIO JUNI

Januar, februar, mart.....Ne, ne... Meni se vise svidja ovako. Juni, juli, august... Nekada se u jednom trenutku promijeni sve. U djelicu sekunde. A onda kao da vrijeme stane. Srecu zamijeni strah, neizvjesnost... Kako dalje? Znas da sada povratka nema. Moras ici naprijed. Moras zanemariti sve: tugu, bol, ljubomoru, pakost, ljude koji ti ne zele dobro...njih posebno. Pitas se da li je put kojim si krenula pravi, ispravan. Boris se sa sobom, svojim strepnjama. Razmisljas, dijelis, oduzimas, mnozis.... A onda shvatis da si samo kap kise u svemiru, da neko bolje od tebe zna sta je za tebe najbolje, koji put je jedini pravi.... E onda je ipak lakse. Uzivas u svojoj sreci. Svi koji su uz tebe, hvala im. Svi koji su sretni zbog tebe, hvala im. A ostali? O njima ne razmisljam jer ON sve vidi, ON zna nase sudbine. Ne neljudi.

22.04.2010.

Savrsena lakoca postojanja

Jos uvijek osluskujem zvuk tisine. Kako prija!!! Postojimo da dijelimo osmijeh!!! Danasnji osmijeh poklanjam suncanom danu. Bojama proljeca koje umivaju hladna sarajevska jutra. Svakom novom danu, zahvalna sto sam tu. Tebi, neobicnom i posebnom. I ne pokusavaju shvatiti zasto se tako dobro razumijemo. Ono smo sto smo, bez maski, laznih rijeci, neispunjenih snova....Dobri covjece, uzivaj u svakom nasem trenu...Nasoj tisini... Nasim danima koje docekujemo sa osmijehom na licu. Ljubim, a ti biraj gdje......

 

25.03.2010.

MI

Bas mi i danas nije do pisanja, ustvari nije mi ni do cega, danas ne mogu ni sebe da pogledam u oci, a u dusu ne smijem... Danas je jedan od onih dana kada vam je tesko, kada na svojim plecima osjetite teret od ko zna koliko tona... Osjeti ga moja dusa. Ne volim kad sam bolesna al ko voli. Ne volim kad sam pred zakljucanim vratima, a ne znam gdje mi je kljuc. Mozda sam ga i izgubila. To ne bih voljela al moram biti spremna na to, ma koliko se borila sa crnim mislima, slutnjama koje mi pamet pomutise... Da, da, ne muti se samo voda. Sve vrijeme govorim sebi da sam jaka, da ja to mogu, pa tolike bitke si izvojevala... Al ova bitka... Ona je posebna. Silno zelim da iz nje izadjemo kao pobjednici. Nas dvoje!!! Nas troje!!! Ne zelim da se sazaljevam, da ocekujem sazaljenje... Ako izgubim ovu bitku, preda mnom stoji jos mnogo.... Jednu od njih cu dobiti. Zajedno!!! Jer sama vise ne mogu, ne umijem.... ma koliko zvucalo pateticno, a patetiku ne volim, otkriva slabost, onu sitnu ljudsku slabost....  Razmisljam kako da se ova prica zove, moje price imaju imena, kao ljudi koji imaju dusu....Teska odluka, teska kao danasnji teret na mojim plecima....

 

03.09.2009.

Sunce izlazi i zalazi

O ljudima ne razmisljam vise, bar ne toliko kao prije. Ponekad, ali samo ponekad, me iznenade neki njihovi postupci ali i to na tren. Shvatam, konacno, u kakvom svijetu zivim. Maske nikada nece pasti. Ne brinem se zbog toga. Ne zelim da zbog tudje zlobe prozivim ostatak svog zivota u razmisljanju. Sta ako.... Mozda sam trebala... Kako se osjeca.... Punog srca sada mogu reci stihove pjesme iz proslog zivota: " Imam svoj mali svijet i oko njega Kineski zid..."

 

 

25.08.2009.

Miris proslosti

Kazu da nas odredjuje ono sto ponesemo iz porodice. Odgoj, ma kakav on bio, geni, obicaji... Ne smijem zaboraviti ni ono nesto nase sto dobijemo rodjenjem. Zasto sve ovo pricam? Mjesec je ramazan. U ovom mjesecu se najvise sjecam djetinjstva i jedne posebne osobe koja ga je obiljezila. Zvala me je Sultanija. Uvijek me je docekivala sa osmijehom, posebnim, upucenim od srca, iz duse.... Moja nana. Vec dugo nije sa nama al se i danas sjecam njenih rijeci, osjetim miris njene jamenije, vidim zute dunje na ormaru... Sjecanja su jaka. Na ruzu djulbesecerku i slatko koje je nana pravila od nje. Na nanine katove, kako su samo zanimljive bile sare na naninim dimijama... Voljela sam da prica o Sarajevu, zivotu nekada, obicajima... Svaki put bih uzdahnula, zaleci sto nisam zivjela tada, sto u hladnim zimskim nocima nisam pravila ceteniju, sto nisam... Uvijek sam se pitala kako nana nikada nije ljuta. Sad znam da je ta ljubav bila toliko jaka da se ona nikad nije mogla naljutiti na mene. Ucila me je zivotu. Ucila me je da budem ono sto sam i ko sam, ne stideci se svoga imena, porijekla... Ucila me je da ne budem zavidna, zlobna...Sve je to radila sa osmijehom, polako, da ne remeti mir i srecu koja se tih godina osjetila tako jako u sarajevskim mahalama. Da li su to bolji dani bili??? Ili smo to bolji bili mi??? Mozda nikada necu saznati!!! Znam da mi nedostaje, kako sam starija, sve vise. Cesto u svojim rijecima cujem njene. U ogledalu vidim nju, ne samo zato sto najvise fizicki licim na nju. Zelim biti kao ona, dobar covjek u vremenu losem.

Jutros sam opet osjetila onaj neponovljivi miris proslosti. Nije to bio ni miris somuna, ni miris tope,ni... Miris dobrote. Covjecnosti.


Stariji postovi

<$BlogItemBody$>

<$BlogItemDateTime$>